Kada se magistralnom cestom od Virovitice prema Terezinom Polju, ili još dalje prema Barcsu, u susjednoj Mađarskoj zaustavite u Gornjem Bazju te u samom centru skrenete na desno, put će vas odvesti u Veliko Polje.
Ako nekog dečka ili djevojku rođenog u ovom 21. Stoljeću upitate – sinko a gdje je put za Dijelku, možda će vas čudo gledati pa i reći: gospodine, možda ste zalutali, nema tu nikakve Dijelke!?
Uvidjet ćete i sami tada da vam je ovo pitanje bolje postaviti kojoj vremešnijoj osobi, po vašoj procjeni nekom od kojih 60-tak godina, pa ćete u mjesnoj gostionici među gostoljubivim mještanima dobiti odgovor: tražite Dijelku? Samo ravno i tamo ste.
I zaista, ravnim asfaltnim putem kroz uredne obrađene njive nakon kojih desetak minuta doći ćete na svoje odredište.
Zapravo ste stigli u naselje koje sada nosi naziv Veliko Polje, a čine ga dva naselja: Dijelka i Ada spojene u jedno, 1992. g. Na sličan načina sudbina spajanja ili preimenovanja snašla je i brojna druga naselja nekadašnjih općina Virovitica i Podravska Slatina.
Tko još, osim možda onih starijih, pamti imena: Mitrovica, Obilićevo, Karađorđevo Majkovac Miljanovićevo, Bogdanovac, Ovčara, Sokolac, Aleksandrovac, Ciganka, Petrovac…
A sva ta naselja, sada doduše pod nekim drugim imenima, bijahu velika i bogata sela poznata po vrijednim ratarima, a naročito povrtlarima čija su paprika, paradajz, krastavci ili tikvice bile nadaleko poznati i traženi daleko van granica mjesta gdje su proizvedeni, dapače na cijelom području nekadašnje države.
Bilo kako bilo, ako se ravnamo po onoj da „vječna na tom svijetu samo mijena jest“, izgleda da je ovim prostorima uistinu vječna samo promjena; mijenjale se države i vladari, tutnjali ratovi, izmjenjivale se gladne i bogate godine, rađalo i umiralo, a nadasve živjelo kako se znalo i umjelo počesto samo sa jednim ciljem – živjeti da bi se preživjelo.
I zato je danas u eri moderne i super moderne tehnologije, kad i dijete od pet-šest godina, umjesto drvenih bojica i komada običnog papira kojim se nekada zamatala svaka teka ili knjiga kako bi se sačuvali za mlađeg brata ili seku, čačka po svom pametnom telefonu, teško shvatiti da je nekada davno njihovim didovima i babama vrhunski doživljaj bio posjet kirvajima, i prošćenjima, krštenjima i svadbama, slavama, seoskim zabavama po mjesnim domovima gdje bi se skupljala mlađarija, svirala živa glazba. Ondašnji sastavi poput onog Perice Lulića, braće Mlakovića i toliko drugih znanih i neznanih bendova bili su pravi hit. Njihov repertoar uključivao je i valcere i polke, čardaše, pa i pokoji moderni ritam i naravno nezaobilazna kola kojim se obavezno završavala svaka runda i nakon koje bi plesači onako znojni, ali puna srca, popadali od umora hvatajući zraka i pokoju bocu hladnog piva ili špricera.
A tek seoske svadbe! Zvalo se cijelo selo a dolazilo i mlado i staro; i komšije i susjedi jer se nije gledalo je li koji od njih vlaj ili šokac ; znalo se da ti je od rodbine najvažniji komšija jer dok ti dozoveš nekog od svog roda da ti pomogne kad se krava teli, ode mast u propast!
Ponositi u svom siromaštvu ali plemeniti u duši pritjecali su u pomoć jedni drugima kad god je to bilo potrebno od velikih radova u polju do jesenskih berbi, požara poplava i zla svake vrste, pa i onih osobnih tragedija, smrti i žalovanja u kojima su i bili, kako se kaže jedni drugima lijek.
Samo stariji pamte ova nekad teška i olovna vremena, a mladi možda o njima čitaju iz knjiga, a sad najviše s interneta jer Google ipak zna sve!
Nema više ni prela ni sijela ni zabava a bogme i kirvaji i prošćenja su gotovo u cijelosti svedeni na čistu komercijalu. Poklon nije više sat na navijanje ili kakav zlatni lančić, naušnice od kume ili kuma već skupocjeni laptopovi i mobiteli!
„Prolazi se sve osim sjećanja“… tako nekako idu stihovi jedne davno ispjevane pjesme,
Čini se tako je i sa ljudima ali i sam selima, pa i našom malom Dijelom koji danas jedva da nakupi kojih stotinjak stanovnika (i to kao dva sela)!
U starim knjigama stoji zapisano da je naselje Dijelka 1880. brojilo jedva neki 4140 stanovnika, a po nacionalnom sastavu većinu su činili Mađari i Nijemci. Nije ni čudo! Ovaj dio Slavonije bio je u sastavu stare K.u K monarhije i stoljetnom ugarskom dominacijom… Ovdje su bile pustare i gazdinstva nepregledne plodne njive kojima su upravljale plemićke porodice kao što su bili Jankovići, Pejačevići, Draškovići te kako su oni propadali iz ovih ili onih razloga svoj dio dobili su i dojučerašnji najamnici koji su počeli podizati sela i naseljavati ih u namjeri da ovdje ostanu i zasnuju porodice i u miru, kada ih Bog pozove, usnu svoj posljednji san.
A onda propadne i moćna Austrija. Sruši se kao kula od karata ta država koja je bila na glasu po urednosti svoje uprave i strogoći svojih financa i žandara. Nakon Velikog rata 1914-1918, dođe nova država Kraljevina SHS, kasnije poznatija kao Kraljevina Jugoslavija, a s njom i neki novi gospodari.
Suksesivno naseljavanje područja Slavonije, Baranje Srijema solunskim dobrovoljcima kojima je bilo zajamčeno pravo na 8 jutara zemlje, na ovim područjima započinje 1920.g. o čemu čitamo u knjizi Filipa Šiljana „Identitet Srba u Virovitičko-podravskoj županiji“. Tako je u ovoj iznimno vrijednoj kronici jednog prohujalog vremena zapisano da u virovitičkom kraju naseljavanja traju od 1920. g. i 1930. g. pa i nakon toga, te da je u ovom dijelu slavonske Podravina svoj dom našo 1108 dobrovoljaca koji su dobili 8391 jutara zemlje.
Bilo je iz svih krajeva Srbije, Bosne Banije, Korduna, Like, Hercegovine, Crne Gore. Dalmacije. Nastaju tako i nova pravoslavna naselja, koja uz ona stara još iz 16.st. postaju utočište brojnih porodica koji su u ovoj obećanoj zemlji počeli graditi budućnost zajedno sa starosjediocima svojim sunarodnjacima, ali i Hrvatima, Mađarima, Česima i brojim drugim što nije nikakva rijetkost je za čitavu Slavoniju. Prekaljeni ratnici tako postaše vrijedni ratari dobri gazde i vrijedni domaćini koji nisu samo brinuli o svom ovozemaljskom životu nego i o svom životu za vječnost.
Vjera im je bila duboko utkana u samo njihovo biće, pa nije čudo da podižu crkve u kojima se služi Sveta liturgija, proslavljaju i časte sveci i slave, krste djecu, ženi i udaje, a i ispraćaju pokojni.
Tako posvuda tako i u Dijelki u kojoj hram posvetiše Svetom Velikomučeniku knezu Lazaru, pa se Vidovdan slavi kao hramovna slava.
Selo je napredovalo pa je rastao broj stanovnika, a onda dođe zlokobna 1941.g.
O tome Filip Škiljan u članku „ ORGANIZIRANO MASOVNO PRISILNO ISELJAVANJE SRBA IZ HRVATSKE 1941. GODINE „ piše:
„Solunski dobrovoljci suočili su se s prvim praktičnim problemima već 18. travnja 1941. kada je donesena Odredba o nekretninama tzv. dobrovoljaca. Tom je odredbom Pavelić proglasio dobrovoljačku zemlju, odnosno zemlju koja je podijeljena solunskim dobrovoljcima nakon Prvog svjetskog rata narodnom imovinom i oštećenim Srbima nije dao pravo na odštetu. Zemlju solunskih dobrovoljaca Poglavnik je odlučio “pokloniti hrvatskim seljacima”, kako stoji u trećoj točki ove zakonske odredbe. Time je Pavelić podijelio Srbe u NDH na dvije skupine: prva skupina su bili Srbi koji su iz Srbije doselili nakon 1900., a drugu su skupinu predstavljali Srbi koji su u NDH bili nastanjeni od prije…. Zakonskom odredbom o nekretninama tzv. dobrovoljaca izvlaštena je 8581 obitelj (4964 u Slavoniji i 3617 u Srijemu) s 42905 osoba koje su bile nastanjene u 94 sela, a raspolagale su s 75001 jutrom zemlje. … Veći broj srpskih naselja u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu bit ce upravo na temelju toga zakona u lipnju 1941. masovno i nasilno iseljen.
Prvi iseljenici koji su deportirani u Srbiju s područja kotara Podravska Slatina bili su seljaci iz sela Ilmin Dvor. Radilo se o solunskim dobrovoljcima koji su na virovitičko i slatinsko područje naseljeni nakon Prvog svjetskog rata. U kotaru Virovitica velik broj solunskih dobrovoljaca iseljen je 28. lipnja 1941, dakle prije posebnih uputa koje su dobili kotarski načelnici o formiranju ureda za iseljavanje u kotarskom središtu.“
U fusnotama ove Škiljanove knjige, vrijednog zapisa jednog vremena i jedne epohe stoji zapisano:
„Deportacije s područja kotara Slatina izvršene su tijekom mjeseca lipnja, srpnja i kolovoza 1941, a konačna bilanca bila je 4715 iseljenih pravoslavaca s područja kotara Podravska Slatina. …… U prve dvije godine rata, 1941. i 1942., iz 40 sela kotara Virovitica u Srbiju je iseljeno 1195 domaćinstava sa 6815 članova.“
Progoni, ubijanja i uništavanja bili su dio svakodnevice tih ratnih godina – stradao je narod bez obzira na vjeru ili naciju, stradale su i crkve pa tako i ona u Dijelki 1942. g. Po povratku iz progonstva vratili su se na svoja porušena ognjišta i započeli novi život – ovaj put u novoj državi i novom poretku. Socijalizam, kolektivizam, radničko samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo, nesvrstanost… sve su to sintagme jednog vremena koje je iza nas, a u kojem se vremenu, reći će mnogi, i dobro živjelo. Ili nam se samo tako čini… Uglavnom, bio je mir, seljak je onako okretan i žilav, okrenuo mlin na svoju vodu i ništa mu nisu mogli ni prisilni otkup niti tjeranje u zadrugu… A poslije kada dođe samoupravljanje i tržište i kada se sve važnije plaćalo domaćom valutom, njemačkom markom, znao je i on gdje se što može korisno ušićariti i prodati (čitaj: prošvercati) pa i on počeo gospodski živjeti, školovati djecu, kupovati i graditi vikendice na Jadranu…
A onda dođu devedesete… cijeli svijet se promijenio, srušen je Berlinski zid, raspao SSSR, pa onda dođe red i na socijalističku Jugoslaviju. Strašan rat, pokolji, uništenja – kataklizma kakvu svijet nije vidio nakon II. Sv. rata. Zaredaše egzodusi, rastanci suze i plač na svim stranama. Pa mir, vraćanje iz izbjeglištva kako tko zna i umije, spajanje krhotina, strah, nepovjerenje, tuga, a nadasve sjećanja na neka izgubljena vremena.
Ali, živjeti se mora… Kako se ono kaže: nije sramota pasti nego je sramota ne ustati…
Sada su neka nova vremena… izrasli neki novi klinci (kažu Z generacija!) ali Dijelka ostaje i živi u srcima onih koji su njeni suvremenici ili koji se još samo sjećaju kakve su to igranke bile, koliko se izjelo prasaca i janjaca, popilo vina i rakije pod hladovinom drvoreda koji se smjestio uzduž ceste!
I kako god da tužno izgledale oronula i polusrušena škola ili nekadašnji dom uz glavnu cestu, ostaje nada da će netko i nekada smoći snage dići iz pepela ono što mržnja, nebriga ili jednostavno zub vremena uništi ili upropasti.
Treba samo malo hrabrosti, pa i svojevrsnog pozitivnog „ludila“ reći: idemo ljudi ! naši su stari svojim golim rukama podigli, mržnja razorila a ljubav neka ponovno izgradi!
Tako bijaše i sa crkvom čiji se krov crveni šepureći se nad Dijelkom vidljiv sa svih strana i čije će zvono ponovno na ovogodišnji Vidovdan pozvati sve pod svoj krov željne Božje riječi i ljudikanja i divana sa svima koji dolaze u dobroj vjeri i otvorena srca!
Dijelko neka ti je sretna krsna slava!
Autor: Ivan Horvat
