Povijest Borove

Borova je naselje u općini Suhopolje, sadašnjoj Virovitičko-podravskoj županiji, a nekadašnjoj općini Virovitica. Nalazi se u neposrednoj blizini grada Virovitice od kojeg ga dijeli naselje Rezovac. Na ulasku u Borovu iz smjera Rezovca odmah će vam u oko upasti prostrano područje s jedne i druge strane županijske ceste koje vodi sve do izlaska iz Pčelića i spoja sa cestom za Pepelane i Pivnicu, pa dalje prema Đulovcu.

Ova ušorenost sela i nije specifičnost samo Borove; velik dio slavonskih sela upravo ima to široko područje između okućnica i ceste koje je u prošlosti služilo za ispašu stoke. Stoke sada gotovo i da nema, pa su na ovoj zelenoj oazi iznikli drvoredi oraha koji svojoj krošnjom daju ugodan hlad gdjekojem umornom koscu, ili kojim razgovorljivim seoskim bakama ili prijama, a nađe se tu i pokoja snaša i seoskih bećara koji u vruća ljetna vremena uživaju u ispijanju hladnog piva – onako za dušu.

Bilo je u ovom selu divana, svadbi i kirvaja, slava i radosti svake vrste; bilo je i onih tužnih godina koje pamte ovdašnji najstariji stanovnici, prisjećajući se svakojakih vojski koje su protutanjale ovim selom paleći i žareći, otimajući i ubijajući nedužnu čeljad, protjerujući ih sa njihovih ognjišta na koja su se vraćali, često ih zatičući popaljena ili porušena, a u najboljem slučaju popljačkana i pusta.

Nije ni čudo, jer Borova pamti tolika stoljeća unazad, a neki od uvaženih povjesničara kao što je Filip Škiljan upravo ovdje smještaju starorimsko naselje Serotu ili Sirotis koje je zabilježeno u Tabuli Peutingeriani još iz 4. stoljeća!

Od tada do danas živi ovo selo u stalnim mijenama – mijenjaju se gospodari, politički sustavi i običaji, ali selo ostaje živjeti u svojim uspomenama, čuvajući svoje običaje i tradiciju, i sjećajući se kako je to nekad bilo. Oni stariji reći će vam: prije je bilo bolje, živjelo se skromno, ali ipak je bilo više veselja i svak’ je svakog poštivao bez obzira koje vjere ili nacije bio. A ovo danas…ne poznaju se ni prvi susjedi, a kamoli da možeš nabrojit sve od Laništa pa do nakraj sela!

Povjesničari će reći da je Borova staro naselje nekada u sastavu voćinskog vlastelinstva, kao što su to bili i susjedna Budanica, Rezovac i brojna druga naselja u južnom dijelu današnje općine Suhopolje koje se dotiče obronaka Bilogore.

Dragocjeno svjedočanstvo o Borovi iz turskog doba nalazi se u knjizi Dušana Kašića „Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji,“ u kojem se iznosi podataka da je Borova u to doba imala 30 srpskih kuća, dok su većina naselja jedva brojila desetak.

Ovi podaci sadržani su i u istraživanjima Ive Mažurana kao i Stjepana Pavičića, koji se pozivaju na komorske popise nakon oslobođenja Slavonije od Turaka, 1687. U ovim je popisima Borova evidentirana kao staro naselje koje je postojalo cijelo vrijeme osmanlijske okupacije Slavonije, dakle iz razdoblja još od polovine 16.st. i uspostave Požeškog sandžakata kao upravne jedinice nekadašnjeg velikog Otomanskog carstva.

Tako u komorskom popisu za kotar Slatinu, naselje Borova izrijekom se spominje kao PAGUS BOROVO sa stanovnicima (nomina inoclarum) Radivoj Ledelich, knezius,Miliyan Trovchich,Vujan Miliszavich, Marcus Raletich, Todor Lazich.

Naselje Borova spominje se i u popisu vlastelinstava na području ondašnje Slavonije iz 1736.g. Gospodar voćinskog vlastelinstva od 1703g. grof je Caraffa, a njemu i njegovu potomstvu ovo je vlastelinstvo darovao car Leopold I.

Tako je zapisano da selo Borova ima 28 kuća, a u popisu imena domaćina nalazimo prezimena Krilović, Simić, Gibanica, Raletić, Jovanović, Bosanac, Popović i dr. od kojih neka i danas nalazimo u Borovi!

Kako je vidljivo iz ovih prezimena stanovnika Borove, u velikoj mjeri radilo se o Srbima pravoslavcima, što je ukazivalo na potrebu da se i njihove vjerske potrebe zadovolje izgradnjom crkve. O tome govore podaci Državnog arhiva u Virovitici sadržani u katalogu izložbe „Baština crkvenih arhiva na području Virovitičko-podravske županije“:

„Prvi pouzdani podatci o postojanju pra­voslavne crkve u ovom mje­stu potječu iz 1747. kada ju je episkop pakračko-slavonski posvetio Uspenju Presvete Bogorodice. Prema podatci­ma iz 1770. crkva je bila napravljena od drveta te je imala zemljani pod. Bila je u dobrom stanju te je imala zvonik sa četiri zvona i oslikanu drvenu prosko­midiju u oltaru (predmeti za pripremu časnih darova – kruh i vino). Zid s iko­nama i religijskim slikama (ikonostas) bio je bogato izrezbaren, pozlaćen i ukrašen što je bila rijetkost za drve­ne pravoslavne hramove 18. stoljeća. Ovo je zapravo ukazivalo na djelovanje snažnije pravoslavne zajednice oku­pljene oko crkve što potvrđuje popis vjernika iz 1802. koji je sastavio prvi te­rezovački župnik Tomo Horvat. Prema njegovom popisu u Borovi je živjelo 43 katolika i 596 pravoslavaca. Nešto ra­nije, 1793. u ovom mjestu podignuta je nova crkva od kamena i cigle. Njezini opisi iz prve polovice 19. stoljeća govo­re o solidnoj građevini s kamenim po­dom, koja je bila natkrivena hrastovim daskama iznad kojih je sazidan zvonik. Ikonostas je, između ostalog, sadrža­vao šest prestonih ikona, 12 ikona apo­stola te 12 ikona proroka. Zatim, raspe­lo sa posebnim ikonama Bogorodice i sv. Jovana Bogoslova itd. Postoji velika vjerojatnost da je u novu crkvu prene­sen ikonostas iz starog drvenog hrama. U crkvi se također nalazila krstionica od lima te arhijerejski tron. Početkom 20. stoljeća (1904. godine) građevina je obnovljena. Dio radova financirala je Zemaljska vlada Hrvatske, Slavonije i Dalmacije donacijom od 6.000 kruna. Tijekom Drugog svjetskog rata, točnije 1942., crkva je, (kao i sav njezin inven­tar), uništena. Nakon rata podignuta je nova zgrada koja je adaptirana za slu­ženje pravoslavnog misnog slavlja.“

O važnosti borovske pravoslavne crkve govori i podatak da je borovski sveštenik upravljao i parohijom u Virovitici u kojoj je tek 1813.g. sagrađen crkva sv. Spasa, srušena 1942.g. tako da je borovska crkva Uspenja Presvete Bogorodice i za brojne Virovitičane pravoslavne vjere od osobitog značenja, ne samo jer im je najbliža, nego i zato što ih za nju vežu brojne uspomene.

Nastavljajući svoj hod i Borova danas hodi u svoju budućnost. Unatoč svim nedaćama ovdje se živi punim plućima, a što je i najvažnije – u duhu ljubavi spram bližnjeg, bez obzira koje vjere i nacije on bio.

Dao Bog da tako bude!

Autor: Ivan Horvat

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)