Borova je naselje u općini Suhopolje, sadašnjoj Virovitičko-podravskoj županiji, a nekadašnjoj općini Virovitica. Nalazi se u neposrednoj blizini grada Virovitice od kojeg ga dijeli naselje Rezovac. Na ulasku u Borovu iz smjera Rezovca odmah će vam u oko upasti prostrano područje s jedne i druge strane županijske ceste koje vodi sve do izlaska iz Pčelića i spoja sa cestom za Pepelane i Pivnicu, pa dalje prema Đulovcu.
Ova ušorenost sela i nije specifičnost samo Borove; velik dio slavonskih sela upravo ima to široko područje između okućnica i ceste koje je u prošlosti služilo za ispašu stoke. Stoke sada gotovo i da nema, pa su na ovoj zelenoj oazi iznikli drvoredi oraha koji svojoj krošnjom daju ugodan hlad gdjekojem umornom koscu, ili kojim razgovorljivim seoskim bakama ili prijama, a nađe se tu i pokoja snaša i seoskih bećara koji u vruća ljetna vremena uživaju u ispijanju hladnog piva – onako za dušu.
Bilo je u ovom selu divana, svadbi i kirvaja, slava i radosti svake vrste; bilo je i onih tužnih godina koje pamte ovdašnji najstariji stanovnici, prisjećajući se svakojakih vojski koje su protutanjale ovim selom paleći i žareći, otimajući i ubijajući nedužnu čeljad, protjerujući ih sa njihovih ognjišta na koja su se vraćali, često ih zatičući popaljena ili porušena, a u najboljem slučaju popljačkana i pusta.
Nije ni čudo, jer Borova pamti tolika stoljeća unazad, a neki od uvaženih povjesničara kao što je Filip Škiljan upravo ovdje smještaju starorimsko naselje Serotu ili Sirotis koje je zabilježeno u Tabuli Peutingeriani još iz 4. stoljeća!
Od tada do danas živi ovo selo u stalnim mijenama – mijenjaju se gospodari, politički sustavi i običaji, ali selo ostaje živjeti u svojim uspomenama, čuvajući svoje običaje i tradiciju, i sjećajući se kako je to nekad bilo. Oni stariji reći će vam: prije je bilo bolje, živjelo se skromno, ali ipak je bilo više veselja i svak’ je svakog poštivao bez obzira koje vjere ili nacije bio. A ovo danas…ne poznaju se ni prvi susjedi, a kamoli da možeš nabrojit sve od Laništa pa do nakraj sela!
Povjesničari će reći da je Borova staro naselje nekada u sastavu voćinskog vlastelinstva, kao što su to bili i susjedna Budanica, Rezovac i brojna druga naselja u južnom dijelu današnje općine Suhopolje koje se dotiče obronaka Bilogore.
Dragocjeno svjedočanstvo o Borovi iz turskog doba nalazi se u knjizi Dušana Kašića „Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji,“ u kojem se iznosi podataka da je Borova u to doba imala 30 srpskih kuća, dok su većina naselja jedva brojila desetak.
Ovi podaci sadržani su i u istraživanjima Ive Mažurana kao i Stjepana Pavičića, koji se pozivaju na komorske popise nakon oslobođenja Slavonije od Turaka, 1687. U ovim je popisima Borova evidentirana kao staro naselje koje je postojalo cijelo vrijeme osmanlijske okupacije Slavonije, dakle iz razdoblja još od polovine 16.st. i uspostave Požeškog sandžakata kao upravne jedinice nekadašnjeg velikog Otomanskog carstva.
Tako u komorskom popisu za kotar Slatinu, naselje Borova izrijekom se spominje kao PAGUS BOROVO sa stanovnicima (nomina inoclarum) Radivoj Ledelich, knezius,Miliyan Trovchich,Vujan Miliszavich, Marcus Raletich, Todor Lazich.
Naselje Borova spominje se i u popisu vlastelinstava na području ondašnje Slavonije iz 1736.g. Gospodar voćinskog vlastelinstva od 1703g. grof je Caraffa, a njemu i njegovu potomstvu ovo je vlastelinstvo darovao car Leopold I.
Tako je zapisano da selo Borova ima 28 kuća, a u popisu imena domaćina nalazimo prezimena Krilović, Simić, Gibanica, Raletić, Jovanović, Bosanac, Popović i dr. od kojih neka i danas nalazimo u Borovi!
Kako je vidljivo iz ovih prezimena stanovnika Borove, u velikoj mjeri radilo se o Srbima pravoslavcima, što je ukazivalo na potrebu da se i njihove vjerske potrebe zadovolje izgradnjom crkve. O tome govore podaci Državnog arhiva u Virovitici sadržani u katalogu izložbe „Baština crkvenih arhiva na području Virovitičko-podravske županije“:
„Prvi pouzdani podatci o postojanju pravoslavne crkve u ovom mjestu potječu iz 1747. kada ju je episkop pakračko-slavonski posvetio Uspenju Presvete Bogorodice. Prema podatcima iz 1770. crkva je bila napravljena od drveta te je imala zemljani pod. Bila je u dobrom stanju te je imala zvonik sa četiri zvona i oslikanu drvenu proskomidiju u oltaru (predmeti za pripremu časnih darova – kruh i vino). Zid s ikonama i religijskim slikama (ikonostas) bio je bogato izrezbaren, pozlaćen i ukrašen što je bila rijetkost za drvene pravoslavne hramove 18. stoljeća. Ovo je zapravo ukazivalo na djelovanje snažnije pravoslavne zajednice okupljene oko crkve što potvrđuje popis vjernika iz 1802. koji je sastavio prvi terezovački župnik Tomo Horvat. Prema njegovom popisu u Borovi je živjelo 43 katolika i 596 pravoslavaca. Nešto ranije, 1793. u ovom mjestu podignuta je nova crkva od kamena i cigle. Njezini opisi iz prve polovice 19. stoljeća govore o solidnoj građevini s kamenim podom, koja je bila natkrivena hrastovim daskama iznad kojih je sazidan zvonik. Ikonostas je, između ostalog, sadržavao šest prestonih ikona, 12 ikona apostola te 12 ikona proroka. Zatim, raspelo sa posebnim ikonama Bogorodice i sv. Jovana Bogoslova itd. Postoji velika vjerojatnost da je u novu crkvu prenesen ikonostas iz starog drvenog hrama. U crkvi se također nalazila krstionica od lima te arhijerejski tron. Početkom 20. stoljeća (1904. godine) građevina je obnovljena. Dio radova financirala je Zemaljska vlada Hrvatske, Slavonije i Dalmacije donacijom od 6.000 kruna. Tijekom Drugog svjetskog rata, točnije 1942., crkva je, (kao i sav njezin inventar), uništena. Nakon rata podignuta je nova zgrada koja je adaptirana za služenje pravoslavnog misnog slavlja.“
O važnosti borovske pravoslavne crkve govori i podatak da je borovski sveštenik upravljao i parohijom u Virovitici u kojoj je tek 1813.g. sagrađen crkva sv. Spasa, srušena 1942.g. tako da je borovska crkva Uspenja Presvete Bogorodice i za brojne Virovitičane pravoslavne vjere od osobitog značenja, ne samo jer im je najbliža, nego i zato što ih za nju vežu brojne uspomene.
Nastavljajući svoj hod i Borova danas hodi u svoju budućnost. Unatoč svim nedaćama ovdje se živi punim plućima, a što je i najvažnije – u duhu ljubavi spram bližnjeg, bez obzira koje vjere i nacije on bio.
Dao Bog da tako bude!
Autor: Ivan Horvat
